Me.Myself and I.

Dečko,On,Čovjek Mog Života,zovite ga kako želite..uglavnom,moj Dragi je povremeno,ali ustrajno prava šovinistička svinja.

Vodimo mi neki dan jedan od naših epokalnih maratonskih telefonskih razgovora,da bi došli na temu zasto su zapravo djevojke/žene te koje uvijek treba spašavati po bajkama,romanitčnim bljuzgavim filmovima i inim šupljim konzervativno-djetinjim tematikama,što me ljuti,zapravo,jer jedna Snjeguljica nikad nebi živa ustala sa onog stola usred šume (to mi nikad nije bilo jasno,ona je obavezno u crtićima ležala na nekom fucking drvenom stolu usred šume,mislim ako vec toliko držimo do tradicije,običaja,kozervatizma,drugim riječima,pa 'ko bi živ pustio nježnu,propupalu sedamnaestogodišnjakinju da umire vani na stolu,a ne u toploj kući,u krevetu?! Vjerovatno samo oni ludi patuljci iz rudnika.),da nije bilo Princa Na Bijelom Konju,Kraljevića Bez Mane,ili jednostavno The Savršenog Muškarca.
Koja bi Pepeljuga (nadam se da ovo izgovarate pravilno,kad mi je jedan dan prijateljica rekla Pepeljuuuuga,skoro sam pala sa stolice) bez ustrajnosti i upornosti (ali i bogatstva-da mu stari nije imao toliko para tko zna dal bi se mogo po cijele dane šepurit Kraljevstvom tražeći svoju odbjeglu plesnu partnericu,uskoro i životnu) svoga Kraljevića živjela ikad životom filmske dive ili bi mela pod i poluluda pričala sam životinjama kao do tad.
Primjećujete kako se muškarci obavezno plave krvi,bogati,moćni,sposobni vratiti mrtve među žive jednim jednim spajanjem mekanih im usnica,sposobni su shvatiti KONAČNO pravu vrijednost cipele (!!) te dopustiti da im ona trajno promijeni živote (ne,nije ovo bajka o nekom poludjelom gay-pricnu koji zadovoljstvo pronalazi u potajnom oblačenju ženskih cipela,daleko od očiju javnosti i svog strogog Oca Kralja,koji bi ga ubio da sazna da mu je sin jedniac i prijestolonasljednik običan peder),dok su žene,s druge strane,često siromašne,redovito potlačene,kućanice,ostavljene,napuštene od obitelji (a od prijatelja!? To se ne spominje)..jadne uglavnom,premda,dakako prikazane u glamuroznim haljinama usred Doslovno Ničega (uvijek me intrigirala ona snjeguljičina plavo-žuta kombinacija,znate?)..sve u svemu,knjiga lijepih korica,ali bez Pravog Muškarca gotovo neupotrebljiva;osim dakako za slaganje sedam malih krevetića,pranje sedam malih čašica,kuhanje za sedam malih čudnih pedera ili ribanje sedam malih zasranih zahoda (patuljci su svinje što se higijene tiče,niste čuli za to?).
I pitam Ja sad Njega,zašto je to oduvijek tako,taj vječni patrijahat i sveprisutno ajmo-spašavat-ženu-svog-Života-pa makar-ona-to-ne-bila!??!Dragi na to s dozom humora i ironije,ne mislieći koliko ja pridajem važnosti tom razgovoru odgovori sasvim nonšalantno:'Pa jer ste nesposobne same to učiniti.'
Oke sad,definitivno nismo sposobe same ustati iz mrtvih,ili same meditativnim metodama pod utjecajem halucinogenih droga zazvati Kočiju i Dobru Vilu da nam pomogu oko priprema za bal..ali,k vragu,zašto onda te moći imaju muškarci?!?!!!!!
Shvativški koliko sam zapravo antišovnistički nastrojena i kako On tvrdi pritajeno feministički (što ja odbijam prihvatiti iz jednostavnog razloga,ne sviđa mi se ta riječ-zvuči grubo),počeo me namjerno zajebavat na tu temu.

-Složi mi sendvič.
-Molim?!? Zašto bi?!
-Jer si žena.


-Di si?
-u kuhinji.
-Dobro,tu ti je i mjesto.


Naravno da je sve to u šovinističko-feminističkim relacijama među nama apsolutno uzajamno i ravnopravno,i premda donosi dozu humora u cijelu priču o Našoj Vezi i podosta govori o nama samima kao pojedincima,Dečko zna kad treba stat,pa je jučer nakon sedme fore o ženama,pod prijetnjom izbacivanja iz stana (kroz prozor u mojoj varijanti-kultivirano kroz vrata u njegovoj,to je tako kada ste u vezi s pretjerano dramatičnom osobom koju JOŠ puca pubertet!),rukama obuhvatio moje lice i,dok smo se intentičnim kretnjema približavali u poljubac,poželjela sam i ja,barem na jednu jedinu pikosekundu,biti nemoćna ljepotica savršenih proporcija tijela i neosporivog stila što se večernjih haljina tiče, zaštićena u čvrstim rukama Odabranika Svog Srca.

lara stone.